Prevencija respiratornih infekcija u pedijatrijskoj praksi
Paediatria Croatica · 2025
DOI: 10.13112/pc.1006 ↗Abstract
Respiratorne infekcije čine značajan dio morbiditeta i mortaliteta u pedijatrijskoj praksi. Respiratorne infekcije najčešći su razlog posjeta pedijatrijskim ordinacijama na primarnoj razini, bolničkog liječenja djece (1), nepotrebnog propisivanja antimikrobne terapije, ali i izostanka roditelja s posla. Kliničke manifestacije respiratornih infekcija ovise o uzročniku, dobi, i prisutnosti neke kronične bolesti. Klinički i javno zdravstveni značaj respiratornih infekcija potencira značaj prevencije. Prevencija respiratornih infekcija može se provoditi farmakološkim i ne-farmakološkim mjerama. Prevenciju respiratornih infekcija neophodno je sagledati kroz mogućnosti primarne prevencije cijepljenjem preventabilnih uzročnika. Mjere sekundarne prevencije uključuju racionalnu dijagnostiku i liječenje, aktivan i angažiran stručni nadzor tijeka bolesti, pravodobno zapažanje i intervenciju osobito u slučajevima razvoja bakterijskih koinfekcija. Respiratorne infekcije donjih dišnih putova tijekom prvih godina života mogu utjecati na plućnu funkciju i pogodovati razvoju kroničnih opstruktivnih respiratornih bolesti u kasnijoj dobi što također potencira značaj pravodobnih preventivnih mjera (2). Ponavljajuće respiratorne infekcije često izazivaju nesigurnost i strah kod roditelja zbog čega je značajno informiranje i izgradnja odnosa povjerenja između liječnika i roditelja (3). Neracionalno liječenje respiratornih infekcija doprinosi porastu antimikrobne rezistencije što je značajno i za pojedinca i za populaciju o čemu također treba educirati roditelje. Tercijarna prevencija usmjerena je na bolesnike s kroničnim respiratornim, srčanim, neurološkim, nasljednim bolesti, imunodeficijencijom, sindromima koji mogu pogodovati razvoju komplikacija akutnih i osobito rekurentnih respiratornih infekcija. Mjere kvartarne prevencije dolaze do izražaja u optimalizaciji dijagnostičko intervencijskih postupaka, razvoju partnerskih odnosa s roditeljima, potrebi kontinuirane, strukturirane i koordinirane edukacije zdravstvenog osoblja i opće populacije što posljedično utječe i na kvalitetu života oboljelog, obitelji, direktne i indirektne troškove, ali i razvoj antimikrobne rezistencije (4). Pri planiranju i provođenju prevencije respiratornih infekcija neophodno je razmotriti osobnu i obiteljsku anamnezu, prisutnost čimbenika rizika za potencijalni razvoj komplikacija, stil života (pušači u obitelji), uvjete stanovanja (način grijanja, klimatizacije prostora), prisutnost epidemije na lokaciji, aktivnost pandemije, migracije, kao i ekološke okolnosti (aerozagađenja, klimatske promjene) uzimajući u obzir etiološke i patofiziološke osobitosti potencijalnih uzročnika. Virusne respiratorne infekcije najčešće su uzrokovane rinovirusima, virusom influence, respiratornim sincicijskim virusom (RSV), koronavirusom i adenovirusom koji se prenose zrakom aerosolima (mikro-kapljicama). Provođenje preventivnih ne-farmakoloških mjera proizlazi iz rezultata studija koje potvrđuju mogućnost neizravnog prijenosa virusa s taloženih kapljica na površinama predmeta, zrakom putem velikih aerosola iz usta, nosa, očiju zaražene osobe i udisanjem aerosola koji se prenosi govorom, kašljem, kihanjem (5). Za prevenciju respiratornih infekcija značajna je kontrole kvalitete, relativne vlažnosti, temperature zraka u zatvorenim prostorima (predškolskih i školskih ustanova), kao i mogućnosti prozračivanja, organiziranog boravka na otvorenom (6). Iskustvo tijekom COVID-19 pandemije potvrdilo je učinkovitost dosljednog provođenja higijenskih mjera (pranja ruku, održavanja socijalne distance, nošenja maski, dezinfekcije površina) koja se očitovala između ostalog i smanjenjem učestalosti gripe, RSV infekcija i invazivnih oblika bolesti uzrokovanih Streptococcus pneumoniae i Haemophilus influenzae (7). Respiratorne infekcije često pokazuju sezonsku varijabilnost i veću učestalost kod djece koja se uključuju u predškolske ustanove zbog čega je racionalno prethodno provesti cijepljenje po obveznom, a po indikaciji i proširenom programu. Cijepljenjem se potiče i kolektivni imunitet smanjujući kolonizaciju bakterija i posljedični prijenos što je značajno za kronične imunokompromitirane bolesnike (8). Primarna prevencija cijepljenjem neposrednih obiteljskih kontakta ali i zdravstvenih djelatnika uključenih u skrb imunokompromitiranog bolesnika značajna je tijekom očekivanih sezonskih pojave gripe i RSV infekcija. Posljednjih godina bilježi se paradoksalno smanjenje cijepnih obuhvata djece i vulnerabilnih skupina unatoč dokazanoj učinkovitosti i uspješnosti cijepljenja što potencira značaj kontinuirane i strukturirane edukacije svih zdravstvenih djelatnika i onih koji su direktno uključeni u program cijepljenja i onih koji nisu, kao i opće populacije (9). U prevenciji respiratornih infekcija razmatraju se mogućnosti i učinkovitost primjene novih cjepiva, protutijela, probiotika, imunostimulirajućih bakterijskih lizata, intervencije u kućni okoliš (10-13).Strategije prevencije respiratornih infekcija u suvremenoj pedijatrijskoj praksi sve se više personaliziraju sukladno dobi, imunološkom statusu, epidemiološkim i ekološkim okolnostima uzimajući u obzir rizik od obolijevanja i razvoj potencijalnih komplikacija.
EUVIMED